Posljednji brat
Autores
Más información sobre el libro
Posljednji brat potresna je, ali istodobno i vrlo topla priča o prijateljstvu dvojice dječaka Raja i Davida, koje su spojili slučaj i nevolje - jedan je izgubio braću, a drugi roditelje i nalazi se među deportiranim Židovima na Mauricijusu. Unatoč brojnim razlikama i teškoćama pronalaze zajednički jezik u igri i suzama. Mlada književnica Nathacha Appanah potvrđuje se ovim romanom kao jedan od najintrigantnijih glasova postkolonijalne književnosti. “Uletjeli smo u šumu, u smjeru sela, i tu smo se, u zapari ispod drveća, prepustili smijehu sve dok nas nisu zaboljeli trbusi. Bili smo dva posve nepromišljena bjegunca na otoku opustošenom ciklonom, dva nesretna djeteta spojena čudom, slučajem, ni sam ne znam, mislio sam da sam kadar spasiti ga iz zatvora, čuvati ga uza se kao što čuvamo voljenog brata, mislio sam da mogu malo izbrisati majčinu tugu tako što ću joj dovesti novog sina, mislio sam da su takve stvari moguće ako uistinu volimo, bio sam dovoljno budalast, pa sam vjerovao da ako Bog bez razloga uzme one koje volimo ponudi nam nešto drugo zauzvrat.”
Compra de libros
Posljednji brat, Nathacha Appanah, Vlatka Tor
- Idioma
- Publicado en
- 2009
- Encuadernación
- (Tapa dura)
Métodos de pago
Nadie lo ha calificado todavía.
- Título
- Posljednji brat
- Idioma
- Croata
- Autores
- Nathacha Appanah, Vlatka Tor
- Editorial
- Fraktura, Zaprešić
- Publicado en
- 2009
- Formato
- Tapa dura
- Páginas
- 148
- ISBN10
- 9532660984
- ISBN13
- 9789532660982
- Serie
- Categorías
- Etiquetas
- Guerras, Segunda Guerra Mundial, África, Literatura Judía, Mauricio
- Descripción
- Posljednji brat potresna je, ali istodobno i vrlo topla priča o prijateljstvu dvojice dječaka Raja i Davida, koje su spojili slučaj i nevolje - jedan je izgubio braću, a drugi roditelje i nalazi se među deportiranim Židovima na Mauricijusu. Unatoč brojnim razlikama i teškoćama pronalaze zajednički jezik u igri i suzama. Mlada književnica Nathacha Appanah potvrđuje se ovim romanom kao jedan od najintrigantnijih glasova postkolonijalne književnosti. “Uletjeli smo u šumu, u smjeru sela, i tu smo se, u zapari ispod drveća, prepustili smijehu sve dok nas nisu zaboljeli trbusi. Bili smo dva posve nepromišljena bjegunca na otoku opustošenom ciklonom, dva nesretna djeteta spojena čudom, slučajem, ni sam ne znam, mislio sam da sam kadar spasiti ga iz zatvora, čuvati ga uza se kao što čuvamo voljenog brata, mislio sam da mogu malo izbrisati majčinu tugu tako što ću joj dovesti novog sina, mislio sam da su takve stvari moguće ako uistinu volimo, bio sam dovoljno budalast, pa sam vjerovao da ako Bog bez razloga uzme one koje volimo ponudi nam nešto drugo zauzvrat.”